Sam projekt razvio je Technip, kompanija koja djeluje u industriji nafte i plina, a provodi ga zajedno sa EDF Energies Nouvelees, Converteam-om i Nénuphar-om koji je dizajnirao ovu novu turbinu. 35 kW-tni eksperimentalni prototip ove turbine sa tri lopatice već od ožujka 2010. radi na kopnu. U sklopu projekta, prva jedinica koja će raditi punim kapacitetom (2 MW) trebala bi biti instalirana na kopnu do 2012., dok bi prva morska turbina trebala početi sa radom 2013. Plutajuća struktura dizajnirana kao tronožac sa tri šuplja stupa pričvršćena je na morsko dno pomoću čeličnih žica, a može biti instalirana na dubinama od preko 50 metara.
Prema dizajnerima, prednosti turbina na vertikalnoj osi najviše se mogu iskoristiti upravo kod offshore sustava. Budući da ovaj tip turbine ima vrlo nisko težište u odnosu na tradicionalne turbine na horizontalnoj osi (čiji se toranj nalazi na 80-100 metara nadmorske razine), osigurana je veća stabilnost uz smanjenu žiroskopsku snagu.
Osim toga, lopatice ne trebaju sustave za usmjeravanje, sam dizajn lopatica puno je jednostavniji, ubrzivač nije potreban, kao ni složene operacije instaliranja na moru pomoću velikih dizalica. Sve to dovodi do bitnog smanjenja troškova i čvršćeg sustava koji zahtijeva manje održavanja uz manje rizike za kvarove.
Treba napomenuti da je Technip stekao iskustvo u području plutajućih vjetroturbina nakon što je instalirao Hywind sustave za norveški Statoil. To je bila prva razvijena plutajuća vjetroturbina, no njen dizajn se uvelike razlikuje od Vertiwind-ovog.
www.croenergo.eu



John Dabiri, profesor aeronautike i biotehnike na Caltechu, ovaj je tjedan predstavio rezultate testa koji je utvrdio da vjetroturbine s vertikalnom osi imaju potencijal za generiranje više energije po kvadratnom metru od standardnih vjetroturbina sa tri propelera. Ključ je u tome da vjetroturbine sa vertikalnom osi mogu biti postavljene jedna do druge bez stvaranja poremećaja koji bi umanjili njihovu produktivnost, što je slučaj kod standardnih vjetroturbina.
Dabiri je prošlo ljeto proveo testiranja 24 vertikalne vjetroturbine, koje izgledaju kao 10-metarski stupovi, na površini od 75 četvornih metara. Potom je izračunao koliko snage po metru kvadratnom mogu proizvesti ovako postavljene turbine kako bi saznao u kojoj su mjeri prisutne aerodinamične smetnje uzrokovane drugim, susjednim turbinama.
Testovi su otkrili da jačina snage koju proizvode ovako postavljene vertikalne vjetroturbine za šest do devet puta premašuje onu koju proizvode standardne vjetroelektrane sa turbinama na horizontalnoj osi, a kojima je potreban značajan razmak kako bi se umanjile aerodinamične smetnje. Dabiri je iz navedenih testova došao do rezultata da je korištena tehnologija i dizajn vjetroelektrana jednako važan kao i jačina pojedine turbine.
Dabiri je u članku koji je objavljen u Journal of Renewable and Sustainable Energy, među ostalim napisao: "Tamo gdje moderne vjetroelektrane (na horizontalnoj osi) proizvode 2-3 vata po četvornom metru, na terenskim ispitivanjima dokazano je da se može postići puno veća razina proizvodnje energije kroz korištenje vjetroturbina sa vertikalnom osi u rasporedima koji će omogućiti proizvodnju energije iz susjednih prostora i iznad vjetroelektrane".
Pitanje korištenja zemljišta i proizvodnje električne energije dosta je škakljivo kada se radi o projektima vezanima uz obnovljive izvore energije budući da vjetroelektrane i solarne farme zahtijevaju više zemlje u odnosu na fosilna goriva ili nuklearna postrojenja za dobivanje iste količine energije.
www.croenergo.eu

Nove farme vjetra u većini slučajeva koriste vjetroturbine sa horizontalnom osi. Zbog njihovog dizajna ovi ogromni "propeleri" moraju biti dosta udaljeni jedan od drugog te time zauzimaju puno prostora.
Uz primjenu ovog dizajna, rad jedne turbine može aerodinamički ometati rad susjednih turbina, te zbog toga velika količina vjetra koja se nalazi na jednoj lokaciji u većini slučajeva nije dovoljno iskorištena.
Na svom eksperimentalnom objektu, znanstvenici sa Caltecha koriste vjetroturbine sa okomitom osi, koje imaju vertikalne rotore i u biti izgledaju kao obrnute metlice od miksera. Ove turbine su se pokazale idealnima jer mogu biti smještene jedna do druge bez da ometaju rad susjednih turbina. Naime, testovi su pokazali da se postavljanjem ovih turbina uz razmak od četiri promjera turbine (oko 5 metara) u potpunosti mogu eliminirati aerodinamične smetnje susjednih turbina. Usporedbe radi, vjetroturbine sa vertikalnom osi zahtijevaju razmak od barem dvadeset dijametara između svake, što ako uzmemo u obzir trenutno najveće dostupne turbine ovoga tipa ponekad može iznositi i više od kilometra.
Vertikalne turbine na pokusnoj farmi vjetra proizvode od 21-47 W snage po kvadratnom metru površine, dok bi usporedbe radi horizontalne turbina proizvodile samo 2-3 W po kvadratnom metru, izjavljuju znanstvenici.
www.croenergo.eu