Ekološki aktivist Charles Moore otkrio je da u nekim područjima ima više plastike nego životinjskog planktona, odnosno osnovne hrane u oceanima, te da ona ulazi u hranidbeni lanac.
Jednom davno oceani našeg planeta bili su iznimno čisti. No, to se promijenilo. Kapetan i oceanograf Charles Moore današnje vrijeme naziva 'vremenom plastike.'
"Svake se godine proizvede između 250 i 300 milijuna tona plastike. Drugim riječima, svake dvije godine proizvedemo plastiku čija količina odgovara težini sedam milijardi ljudi, odnosno cjelokupnog svjetskog stanovništva."
U njegovoj novoj knjizi "Plastični ocean," Moore kaže da se u svijetu reciklira manje od pet posto od ukupno proizvedene plastike, a skoro tri posto baca se u oceane. Taj otpad svake godine ubija milijune morskih životinja: "Pouzdano znamo da svake godine umire preko 100 tisuća albatrosa jer su im želuci puni plastike; imamo dokaze da godišnje ugine oko 100 tisuća oceanskih sisavaca jer se upletu i uguše ostacima plastike."
Provevši cijeli svoj život na oceanu, kapetan Moore svjedočio je njegovoj transformaciji. U knjizi "Plastični ocean" opisuje svoje putovanje 1997. godine na kojem je otkrio tone plastike koja plovi u beskrajnoj spirali. Na mjestu koje je sada poznato kao 'Velika pacifička mrlja smeća', ima čak šest puta više plastike nego planktona, kaže Moore. Osnovavši Zakladu Algalita za istraživanje oceana, on je počeo sakupljati uzorke iz svjetskih oceana. Kaže da plastični otpad dolazi u oceane iz rijeka, s obala i s brodova:
"Ne samo mornarički brodovi, već i komercijalni redovito bi odlagali sav svoj otpad u mora i oceane sve do osamedesetih godina prošlog stoljeća."
Moore kaže da danas brodovi raznih namjena koji plove pod zastavom bilo koje zemlje i dalje ignoriraju međunarodne sporazume, bacajući smeće u ocean: sintetičke kemikalije, pesticide, nuklearni otpad, nervne otrove i iperit. On kaže da je vrlo uznemiren uništavanjem staništa koje smatra svojim vlastitim:
"Bilo da surfam, jedrim ili plivam, ja dodirujem, gledam, zalijećem se u svugdje prisutno smeće, koje će ostati tamo duže nego što će živjeti naša djeca i naša unučad – stoljećima. Neće otići jer mi, umjesto da ga uklanjamo, samo još nanosimo novi otpad."
Kapetan Moore nosi sa sobom vreću s pijeskom koju je donio s jedne obala na Havajima. Nakon što ju je poslao na analizu, otkrio je da njen sastav čini 90 posto plastike. Moore već neko vrijeme radi s filmašem dokumentaraca o ekološkim problemima Billom Macdonaldom. Zajedno dokumentiraju proces kojim plastika doslovce 'osvaja' oceane. Macdonald je kao dokaz snimio obilje video materijala. Na jednom od njih vidi se hobotnica koja živi u plastičnoj glavi od tuša:
"U rijeci punoj smeća nema više ništa lijepog...vidim čaplje koje su zastrašene plutajućim stiroporom oko njih. Vidim galebove koji pokušavaju jesti gumene rukavice, vidim svakojake životinje kako očajnički traže hranu tamo gdje je nekad bilo organskog otpada, a sada je sve kontaminirano sintetikom."
Kapetan Charles Moore kaže da je zagađenost plastikom štetnija od klimatskih promjena te poziva buduće generacije da zaštite oceane – mjesto gdje je prvo stvoren život na Zemlji.
www.biosvijest.hr
Prema podacima Ujedinjenih nacija svako od nas godišnje upotrebi 140 kilograma plastike, dok najmanje šest miliona metričkih tona završava u okeanima.
Borac za zaštitu prirodne sredine, kapetan Čarls Mur, rekao je da u nekim regionima količina plastike premašuje količinu planktona, prenosi Glas Amerike.
On u svojoj knjizi "Plastični okean", ističe da se manje od 5 odsto plastike reciklira i da se gotovo tri odsto svetske proizvodnje baca u okeane. Taj otpad ubija milione morskih organizama godišnje.
On kaže da danas brodovi ignorišu međunarodne sporazume i bacaju u okean svoje đubre, među kojima su pesticidi, nuklearni otpad i sastojke otrovnih gasova. U svojoj knjizi Mur tvrdi da je zagađenje plastikom štetnije od klimatskih promena.
www.ekopedia.rs
Borac za zaštitu prirodne sredine, kapetan Čarls Mur, rekao je da u nekim regionima količina plastike premašuje količinu planktona, prenosi Glas Amerike.
On u svojoj knjizi "Plastični okean", ističe da se manje od 5 odsto plastike reciklira i da se gotovo tri odsto svetske proizvodnje baca u okeane. Taj otpad ubija milione morskih organizama godišnje.
On kaže da danas brodovi ignorišu međunarodne sporazume i bacaju u okean svoje đubre, među kojima su pesticidi, nuklearni otpad i sastojke otrovnih gasova. U svojoj knjizi Mur tvrdi da je zagađenje plastikom štetnije od klimatskih promena.
www.ekopedia.rs
Iako smo obasipani tvrdnjama kako se plastika, nakon što dospije u okoliš, ne mijenja i da je potrebno tisuće godina da se razgradi, otkriveno je kako pod posebnim uvjetima mikroorganizmi uvelike ubrzavaju proces njezine razgradnje. Zabilježeno je da se velik postotak razgradnje plastike događa u oceanima, i to velikom brzinom, ali posljedice razgradnje nisu bezazlene kako se na prvi pogled čini.
Znanstvenici su otkrili kako u prirodi postoje mikroorganizmi koji s velikom učinkovitošću razgrađuju plastiku. Jedan takav primjer su i gljive roda Pestalotiopsis koje su u laboratorijskim uvjetima pokazale veliku učinkovitost u razgradnji plastike do jednostavnih polimernih jedinica koje su sastavni dio svih plastičnih materijala. Plastični materijali razlikuju se po sastavu polimernih jedinica te mogu sadržavati tvrđe ili mekše građevne materijale. Gljivice su sposobne razgrađivati plastiku u uvjetima bez kisika što bi se moglo iskoristiti u industrijske svrhe ili u medicini, tvrdi Scott Strobel, voditelj ovog istraživanja sa Sveučilišta Yale.
Plastika se, kao i većina otpada, u okolišu nađe u nerazgrađenom obliku te je prepuštena procesima prirodne razgradnje pod utjecajem sunca, vode ili visokih temperatura. Zgroženi činjenicama kako je potrebno i do par tisuća godina da se plastika u prirodi do kraja razgradi, znanstvenici su se posvetili istraživanjima koja su pokazala kako je ipak potrebno mnogo manje vremena da se plastika razgradi na osnovne građevne jedinice. Naime, procesom bioremedijacije – mikrobnim djelovanjem na razgradnju stranih tvari u prirodi – taj period se može smanjiti i na manje od godine dana.
Sve veću proizvodnju plastike posljednjih godina prati i sve veće odlaganje plastike u okoliš. U svjetskim morima i oceanima velika je količina ljudskog otpada kojeg većinom čini plastični otpad. Godišnje se proizvede oko 500 milijardi plastičnih vrećica koje ubrzo nakon korištenja dospiju u okoliš. Procjenjuje se da oko 44% morskih vrsta direktno stradava od velikih komada plastike. Glavni problem plastičnog otpada je taj što je u potpunosti načinjen od umjetnih materijala koji se razgrađuju na neorganske dijelove koje organizmi ne mogu iskoristiti pa se takvi materijali počnu ponašati kao toksikanti i strana tijela u morskim organizmima.
Na prvi pogled moguće rješenje bioremedijacije i prepuštanje problema mikrobnoj razgradnji pod utjecajem sunca, vode i visokih temperatura ima i svoje drugo lice. Iako se veći komadi plastike razgrađuju brže od pretpostavljenog, komponente na koje se plastika razgradi predstavljaju možda još i veći problem. Toksični učinci tvari od kojih je plastika napravljena su veliki. Akumulacija toksikanata u morskim organizmima može se odraziti u negativnom obliku na razini cijelog ekosustava Zemlje, pa u konačnici i na ljude.
Ljudska tendencija rješavanja problema smeća očituje se u obliku odmicanja problema od očiju javnosti. Na taj način globalne zalihe smeća završe u morima i oceanima gdje su prepuštene „prirodnom rješavanju", a plastika će postati još jedan primjer „bumerang paradigme" kada će nam se problemi kojih smo se riješili vratiti u još gorem obliku.
www.znanost.com
Znanstvenici su otkrili kako u prirodi postoje mikroorganizmi koji s velikom učinkovitošću razgrađuju plastiku. Jedan takav primjer su i gljive roda Pestalotiopsis koje su u laboratorijskim uvjetima pokazale veliku učinkovitost u razgradnji plastike do jednostavnih polimernih jedinica koje su sastavni dio svih plastičnih materijala. Plastični materijali razlikuju se po sastavu polimernih jedinica te mogu sadržavati tvrđe ili mekše građevne materijale. Gljivice su sposobne razgrađivati plastiku u uvjetima bez kisika što bi se moglo iskoristiti u industrijske svrhe ili u medicini, tvrdi Scott Strobel, voditelj ovog istraživanja sa Sveučilišta Yale.
Plastika se, kao i većina otpada, u okolišu nađe u nerazgrađenom obliku te je prepuštena procesima prirodne razgradnje pod utjecajem sunca, vode ili visokih temperatura. Zgroženi činjenicama kako je potrebno i do par tisuća godina da se plastika u prirodi do kraja razgradi, znanstvenici su se posvetili istraživanjima koja su pokazala kako je ipak potrebno mnogo manje vremena da se plastika razgradi na osnovne građevne jedinice. Naime, procesom bioremedijacije – mikrobnim djelovanjem na razgradnju stranih tvari u prirodi – taj period se može smanjiti i na manje od godine dana.
Sve veću proizvodnju plastike posljednjih godina prati i sve veće odlaganje plastike u okoliš. U svjetskim morima i oceanima velika je količina ljudskog otpada kojeg većinom čini plastični otpad. Godišnje se proizvede oko 500 milijardi plastičnih vrećica koje ubrzo nakon korištenja dospiju u okoliš. Procjenjuje se da oko 44% morskih vrsta direktno stradava od velikih komada plastike. Glavni problem plastičnog otpada je taj što je u potpunosti načinjen od umjetnih materijala koji se razgrađuju na neorganske dijelove koje organizmi ne mogu iskoristiti pa se takvi materijali počnu ponašati kao toksikanti i strana tijela u morskim organizmima.
Na prvi pogled moguće rješenje bioremedijacije i prepuštanje problema mikrobnoj razgradnji pod utjecajem sunca, vode i visokih temperatura ima i svoje drugo lice. Iako se veći komadi plastike razgrađuju brže od pretpostavljenog, komponente na koje se plastika razgradi predstavljaju možda još i veći problem. Toksični učinci tvari od kojih je plastika napravljena su veliki. Akumulacija toksikanata u morskim organizmima može se odraziti u negativnom obliku na razini cijelog ekosustava Zemlje, pa u konačnici i na ljude.
Ljudska tendencija rješavanja problema smeća očituje se u obliku odmicanja problema od očiju javnosti. Na taj način globalne zalihe smeća završe u morima i oceanima gdje su prepuštene „prirodnom rješavanju", a plastika će postati još jedan primjer „bumerang paradigme" kada će nam se problemi kojih smo se riješili vratiti u još gorem obliku.
www.znanost.com
