Tek što smo već počeli zaboravljati prljave gradove i zadimljeni zrak iz vremena dok je ugljen bio glavni energent, nova studija svjedoči kako se ugljen vraća i za par godina bi, opet, mogao biti važniji i od nafte dok potrošnja ugljena na svijetu opet neumorno raste i zamjenjuje naftu.
Zaključak je da, ako velike zemlje u razvoju poput Indije i Kine vrlo brzo i vrlo temeljito ne promjene svoju energetsku politiku, ugljen bi već za deset godina opet mogao postati najvažniji energent našeg planeta, javlja DW. Mada je to gotovo rijetkost u izvješćima o energentima, ovaj put su Sjedinjene Američke Države gotovo pohvaljene kao iznimka. Tamo se sve više koristi prirodni plin koji se specijalnim metodama izvlači iz naslaga škriljevca pod zemljom, tako da zbog jeftinog plina pada i potrošnja ugljena. Zaštitnici okoliša, doduše, nisu baš uvjereni da je ta metoda eksploatacije zemnog plina bezopasna po okoliš, ali su upravo zaprepašteni statistikama o potrošnji energenata u svijetu. Jer ugljen je na uvjerljivo prvom mjestu po emisiji ugljičnog dioksida obzirom na njegovu energetsku učinkovitost, a i ovaj napor da se smanji CO2 na svijetu je uvelike i posljedica industrijske revolucije devetnaestog i prve polovice dvadesetog stoljeća. Povrh toga, na zapadu smo već zaboravili prljave gradove i čitav niz drugih plinova – osobito na bazi sumpora koji su prije zagađivali okoliš (sjetimo se "kiselih kiša") dok je ugljen bio glavni energent. Ali IEA upozorava kako zemlje u razvoju i osobito nove industrijske velesile, zapravo još nisu dospjele do vrhunca svog razvoja i da im trebaju energenti. Sve ostalo je najjednostavnija računica: nafta je skupa, s plinom se podjednako ovisi o uvozu, a ugljena još uvijek ima – i jeftiniji je od svih drugih energenata. U studiji objavljenoj u utorak (18.12.) IEA je utvrdila kako potrošnja ugljena raste stopom od pola milijuna tona godišnje. Tu nije samo riječ o još koliko-toliko energetski izdašnom kamenom ugljenu, nego raste i potrošnja manje vrijednog lignita – i tu upravo Njemačka zauzima žalosno prvo mjesto po njegovoj potrošnji. Za Karstena Smida iz organizacije Greenpeace razlog ovakvog pogoršanja energetske slike našeg planeta nije samo činjenica da je ugljen jeftin, nego da je jeftina i "cijena" emisije ugljičnog dioksida kako je dogovorena na konferenciji u Kyotu – i kako se pokazalo na konferenciji u Dohi, prava trgovina još nije zaživjela. Doista, isprva je bila oko 30 eura po toni emitiranog ugljičnog dioksida, a nakon svih ovih kriza i zbog nesuglasja u svijetu o ciljevima zaštite klime je danas još jedva šest do sedam eura po toni. Djelatnika Greenpeacea onda ne čudi da si "energetska industrija može priuštiti ložiti prljavi ugljen u ovim količinama". I direktorica Međunarodne agencije za energiju Maria van der Hoeven ukazuje kako su za ovakvu renesansu ugljena prije svega zaslužne zemlje u razvoju i osobito Kina sa svojom industrijom gladnom energije: "Kina je ugljen, a ugljen znači Kinu." Ali aktivist Greenpeacea Smid se nada kako bitka za ekološku energiju još nije izgubljena i kako se i u Kini pušta u pogon po jedna vjetroelektrana – svaka dva sata! Povrh toga je tu i sunčeva energija koja se još uvijek nedovoljno koristi, tako da je Smid i usprkos tim lošim vijestima, još uvijek – optimističan. Direktorica Međunarodne agencije za energiju smatra kako prognoza o povratku ugljena još ipak može ostati samo prognoza. No ona dodaje i kako se osim obnovljivih izvora energije "ne treba zaboraviti atomsku energiju" – makar ona mora prihvatiti odluke pojedinih zemalja o korištenju te vrste energije. Ali na tržištu i tu postoji tek jedno pravilo: ako postoji potražnja, treba se osigurati ponuda – a Fukušimu i Černobil bi se moglo i zaboraviti.
www.profitiraj.hr
Kakvo je sadašnje stanje u energetici u Hrvatskoj i trebaju li siromašnoj Hrvatskoj brojni novi energetski objekti čija se gradnja predviđa te, konačno, zašto je u ovom trenutku ugljen kao energent najisplativije rješenje za TE Plomin C, pojasnio je redoviti profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu i predstojnik Zavoda za energetska postrojenja, energetiku i ekologiju FSB-a te (od samoga početka, 1994) predsjednik Znanstveno-stručnog savjeta najpoznatijeg hrvatskog stručnog skupa iz područja energetike i obnobljivih izvora (koje je nedavno u Rovinju okupilo čak 300 sudionika!), prof. dr. sc. Željko BOGDAN, dipl. ing. Pri tome se također osvrnuo i na probleme visokog obrazovanja i studiranja na visokim učilištima kao što su, primjerice, Bolonjski proces i motiviranost studenata.
Kako vidite trenutačno stanje industrijske proizvodnje u Hrvatskoj? Činjenica je da gotovo ništa ne proizvodimo.
Korijeni loše situacije u Hrvatskoj, odnosno propasti proizvodnje leže još u promjenama na početku devedesetih. Tada su se u političkom vrhu pojavili ljudi koje na te položaje ne bi došli normalnim putem, a isto tako su neki odjednom došli do golemih novaca, a bili su nedovoljno obrazovani i nisu znali što bi s njima. Pa su se okrenuli trgovini, ali ne na svjetskoj razini, već običnoj preprodaji. To je bilo puno lakše nego proizvoditi. Naime, za proizvodnju je potrebno znanje i mnogo je manja garancija uspjeha nego u trgovini. No, nemam ništa protiv trgovine, već protiv preprodaje, što je nešto sasvim drugo. Uostalom, ono što se proizvede, mora se nekako prodati i to je onda prava trgovina! Sjećam se predstavnika Hrvatske vojske koji su vrijeme Domovinskog rata došli kod nas i pitali nas možemo li projektirati i napraviti maljutku. Rastavili smo je i razradili projektiranje i izradu novih, no onda nam je rečeno kako će se one ipak uvesti. Dakle, uvoz je presudio, a pretpostavljam da je netko od toga imao koristi. Jedan od razloga propadanja naše industrije je i u tome što ona nije uspjela shvatiti da otvoreno tržište zahtijeva restruktruriranje. Tako su kod nas nekada postojale četiri velike tvornice dizelskih motora. Naravno, nije ih potrebno toliko, već samo jedna. Na kraju, ostala je samo ona u Splitu koja se danas bori za opstanak, a isto je s brodogradilištima.
Je li možda slično s električnom energijom? S jedne strane, ne grade se novi elektroenergetski proizvodni objekti, a s druge se strane veliki dio električne energije uvozi.
Mislim da je s električnom energijom situacija ipak drugačija. Tu su više u pitanju neorganiziranost u državi i nekompetentnost ljudi koji donose odluke. Tako se do sada nitko jednostavno nije usudio donositi odluke, a pogotovo one krupne kao što je izgradnja novih elektrana.
Kako gledate na sve veću primjenu obnovljivih izvora energije?
Postrojenja obnovljive izvore su, kako stvari stoje, i dalje skuplja od konvencionalnih. No, europske zemlje idu prema sve većem iskorištavanju obnovljivih izvora sa skoro religioznim pristupom, za što ipak postoje racionalni razlozi. Naime, Europa troši preko 500 milijardi eura godišnje na uvoz energenata, što je ogroman izdatak koji iz godine u godinu raste. Odatle i ideja da je bolje jedan dio tih sredstava, makar to značilo skuplju struju, prebaciti na domaću proizvodnju iz obnovljivih izvora, za što će se više platiti, ali će novac ostati u Europi. Tako se razvija i industrija jer se proizvodi izvoze. Na primjer, Danska je prije 15 godina odlučila stvoriti industriju kojom će smanjiti svoju ovisnost o uvozu energenata i danas ima jednog od najvećih svjetskih proizvođača vjetroturbina - Vestas. Na žalost, Hrvatska u tome nije uspjela. Na primjer, najviše se očekivalo od Končara i u skladu s time je prije desetak godina osnovan konzorcij u koji je ušlo više tvrtki, no sve to na kraju nije imalo zadovoljavajući rezultat. Mislim da je tada trebalo pronaći sposobnije ljude koji su to mogli bolje napraviti, a politika ih je trebala podržavati pa i 'pritiskati'. Kada sam spomenuo Vestas, mogu navesti još jedan negativan primjer. Na FSB-u smo imali znanstvenog novaka koji je otišao u inozemstvo gdje je doktorirao, radio desetak godina, a zatim se vratio (pri čemu moram reći da je bilo protivljenja da se uopće vrati!). U svakom slučaju, danas je on vrhunski stručnjak u području matematičkog modeliranja i mnogi žele suradnju s njim na projektima: od NASA-e, Vestasa, Samsunga itd. Upravo je Vestas bio spreman plaćati mu pet godina profesorsko mjesto na bilo kojem sveučilištu u svijetu u zamjenu za suradnju na projektima. To kod nas, naravno, nije prošlo jer je na Ministarstvu i na Fakultetu bilo velikih otpora.
Najavljuje se gradnja brojnih novih elektrana. No, trebaju li oni uopće Hrvatskoj?
Trenutačna situacija nam ide u korist jer je naše i gospodarstvo u zemljama u okruženju slabo pa se još može nabaviti relativno jeftina struja, po 50 - 60 EUR/(MW h). S novim postrojenjima teško možemo postići tu cijenu. No, električna energija je strateški proizvod, ali i ogledalo životnog standarda u pojedinoj zemlji. Nama treba nova snaga oko 1500 MW. Pri tome se najbrže mogu izgraditi vjetroelektrane i to već za šest mjeseci ako je ispitana lokacija. One su u ovom trenutku jako isplative zbog poticaja i trenutačno se popunjavaju najbolje lokacije Ono što može biti prepreka je 'plafon' elektroenergetskog sustava za preuzimanje 1200 MW iz vjetroelektrana, iako HEP i Energetski institut Hrvoje Požar smatraju da bi snaga veća od 350 - 400 MW u ovom trenutku za hrvatski EES predstavljala velik problem. Zbog toga bi nam trebale nove reverzibilne hidroelektrane, ali i za njihovu gradnju treba nekoliko godina, a ponovno nema sumnje da će se i u tu priču uključiti 'zeleni'. Ne vidim stoga kako ćemo 'pokriti' snagu predviđenih vjetroelektrana u vrijeme kada vjetar ne puše, osim snagom novih konvencionalnih elektrana. Iako sam za poštivanje svega što od nas traži Europska unija, mislim da su za sada konvencionalni izvori za Hrvatsku rješenje koje se ne može zaobići. Na žalost, ni za obnovljive ni za konvencionalne izvore nemamo vlastitu proizvodnju opreme. Šteta je da se ni stupovi za vjetroelektrane ni generatori ne rade u Hrvatskoj, već naše tvrtke rade samo prilazne ceste i sl. Trebali bismo naći način da stimuliramo ugradnju domaće opreme, naravno ako zadovoljava sve tehničke norme. Što se tiče Sunčeve energije, ona je daleko skuplja i pitanje je koliko je siromašnoj Hrvatskoj potrebna. Kažu da se tu otvaraju nova radna mjesta, ali na čemu? Možda u montaži, ali kakvu proizvodnju imamo? Samo sklapamo uvezenu opremu.
Jedan od kapitalnih energetskih projekata koji se planiraju graditi je TE Plomin C. Koji je, po Vašem mišljenju, bolji energent za tu elektranu?
U ovom trenutku je ugljen oko 2 - 3 puta jeftiniji od plina i to od plina koji plaća HEP kao najveći potrošač i koji je stoga za njega najjeftiniji! Uz to, kod plina postoji više problema. S jedne strane je cijena, a s druge dobavni pravci. Hrvatska jednostavno nema dovoljno plina. Tako dvije zagrebačke termoelektrane-toplane najveći dio zime, kada je potrošnja plina velika, rade na mazut, što nije dobro sa stajališta utjecaja na okoliš. U tom je mazutu velik udio sumpora, a ta postrojenja nemaju odsumporavanje i to sve odlazi u zagrebački zrak koji udiše oko 800 000 stanovnika. S druge strane, diže se buka zbog sumpora u Plominu koji koristi ugljen s manje od 1% sumpora i u ovom trenutku ima 70%-tno odsumporavanje, dok bi novi blok trebao imati 95%-tno odsumporavanje što znači da će u odnosu na zagrebačke termoelektrane-toplane biti u puno povoljnijem položaju, a da ne govorim o tome da je tamo mnogo manje stanovnika. Što se tiče TE Plomin C, treba znati da se velike termoelektrane mogu graditi u pravilu tamo gdje ima vode za hlađenje, dakle uz more. Uz to, u Plominu već postoji elektrana na ugljen, a i sva potrebna infrastruktura. Dovoz ugljena je najjeftiniji morem i pravci su diferencirani jer ga se može nabavljati iz Australije, Južne Amerike, Rusije itd. Naravno, plin je povoljniji s gledišta utjecaja na okoliš, iako i pri njegovom izgaranju nastaju emisije CO2, ali oko 50% pola manje nego kod ugljena. S druge strane, električna energija iz ugljena je osjetno jeftinija od one iz plina. Ako se u budućnosti europska regulativa pooštri, situacija će se možda promijeniti. Još se ne zna koliko bi trebao koštati certifikat, odnosno dozvola za 1 t CO2. No, ako se tržište razvije, mislim da ta cijena neće otići previsoko. U isto vrijeme, dok niz godina radimo studiju utjecaja na okoliš za TE Plomin C, a 'zeleni' pa i Ministarstvo zaštite okoliša i prirode traže sve moguće i nemoguće uvjete, u Kini se svaki tjedan u zadnjih 6 - 7 godina pušta novih 1000 MW iz termoelektrana na ugljen u pogon. I sada ćemo mi spašavati svijet s 500 MW? Takva elektrana će poštivati apsolutno sve stroge europske propise o zaštiti okoliša, zdravlja ljudi, životinja i biljaka.
Mnogi govore o lobijima koji zagovaraju ugljen. No, koji su to lobiji i s kojim motivima? Je li to možda neka hrvatska tvrtka za proizvodnju ugljena ili opreme za elektrane na ugljen?
Mene nitko ne plaća da pričam ni o plini ni o ugljenu. Ne bih želio da me se veže ni uz koji energent ni uz koje postrojenje jer niti zagovaram ugljen niti plin niti nuklearnu energiju niti obnovljive izvore! Zagovaram ono što je u određenom trenutku, po mojem mišljenju, isplativo, a to je u ovom trenutku ugljen. Doduše, u obzir bi mogla doći i nuklearna energija, ali kako se danas grade veliki blokovi, oni su za naš elektroenergetski sustav preveliki i mnogo skuplji. Uz to, tu su i zakoni koji zabranjuju aktvnosti i istraživanja u vezi izgradnje nuklearnih elektrana. Kako sada stvari stoje i koliko mogu pogledati unaprijed, novi energetski blok na ugljen mi se čini razumnim rješenjem.
Vezano uz to, zašto FSB nije bio uključen u izradu Energetske strategije?
Ne znam točan odgovor na to pitanje. Kada smo govorili o lobijima, oni u politici svakako postoje. Blago rečeno, bili smo uvrijeđeni da nas oko Energetske strategije nitko nije ništa pitao i da nismo sudjelovali, ali kada je napravljena, imali smo primjedbe. Ipak, mislim da ona nije loša, ali da bi bila bolja da su bile drugačije javne rasprave i uvažene neke primjedbe. No, s obzirom na to da je donesena, moramo je se pridržavati. Ne može se neprekidno odgađati njezina provedba.
Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija nedavno je izložio ideju o uspostavi registra energetskih projekata gdje bi se točno vidjelo što se i gdje planira graditi. Što mislite o toj ideji?
Apsolutno podržavam takvu ideju i smatram je jako dobrom. Treba postojati tijelo koje će sve to pratiti kao što je, npr. CEI. To tijelo treba koordinirati, investitorima pomagati i pronalaziti partnere u državnoj upravi koji mogu pomoći kod prevladavanja nekih prepreka koje se pojavljuju. To je pravi način. Isto tako, trebalo bi voditi računa koliki kapaciteti u kojem trenutku trebaju, iako ne bi trebalo priječiti investitore ako žele nešto izgraditi da to i učine. Tako se sada se govori o dva velika termoenergetska bloka u Slavoniji: od 500 i 600 MW u Slavonskom Brodu i Osijeku. Ako investitori za te objekte mogu osigurati plin, ništa ih ne bi trebalo sprječavati da takve objekte izgrade. Hrvatski operator tržišta energije će onda kupovati električnu energiju od najpovoljnijeg proizvođača. To se onda naziva slobodnim tržištem!
Kako vidite trenutačno stanje industrijske proizvodnje u Hrvatskoj? Činjenica je da gotovo ništa ne proizvodimo.
Korijeni loše situacije u Hrvatskoj, odnosno propasti proizvodnje leže još u promjenama na početku devedesetih. Tada su se u političkom vrhu pojavili ljudi koje na te položaje ne bi došli normalnim putem, a isto tako su neki odjednom došli do golemih novaca, a bili su nedovoljno obrazovani i nisu znali što bi s njima. Pa su se okrenuli trgovini, ali ne na svjetskoj razini, već običnoj preprodaji. To je bilo puno lakše nego proizvoditi. Naime, za proizvodnju je potrebno znanje i mnogo je manja garancija uspjeha nego u trgovini. No, nemam ništa protiv trgovine, već protiv preprodaje, što je nešto sasvim drugo. Uostalom, ono što se proizvede, mora se nekako prodati i to je onda prava trgovina! Sjećam se predstavnika Hrvatske vojske koji su vrijeme Domovinskog rata došli kod nas i pitali nas možemo li projektirati i napraviti maljutku. Rastavili smo je i razradili projektiranje i izradu novih, no onda nam je rečeno kako će se one ipak uvesti. Dakle, uvoz je presudio, a pretpostavljam da je netko od toga imao koristi. Jedan od razloga propadanja naše industrije je i u tome što ona nije uspjela shvatiti da otvoreno tržište zahtijeva restruktruriranje. Tako su kod nas nekada postojale četiri velike tvornice dizelskih motora. Naravno, nije ih potrebno toliko, već samo jedna. Na kraju, ostala je samo ona u Splitu koja se danas bori za opstanak, a isto je s brodogradilištima.
Je li možda slično s električnom energijom? S jedne strane, ne grade se novi elektroenergetski proizvodni objekti, a s druge se strane veliki dio električne energije uvozi.
Mislim da je s električnom energijom situacija ipak drugačija. Tu su više u pitanju neorganiziranost u državi i nekompetentnost ljudi koji donose odluke. Tako se do sada nitko jednostavno nije usudio donositi odluke, a pogotovo one krupne kao što je izgradnja novih elektrana.
Kako gledate na sve veću primjenu obnovljivih izvora energije?
Postrojenja obnovljive izvore su, kako stvari stoje, i dalje skuplja od konvencionalnih. No, europske zemlje idu prema sve većem iskorištavanju obnovljivih izvora sa skoro religioznim pristupom, za što ipak postoje racionalni razlozi. Naime, Europa troši preko 500 milijardi eura godišnje na uvoz energenata, što je ogroman izdatak koji iz godine u godinu raste. Odatle i ideja da je bolje jedan dio tih sredstava, makar to značilo skuplju struju, prebaciti na domaću proizvodnju iz obnovljivih izvora, za što će se više platiti, ali će novac ostati u Europi. Tako se razvija i industrija jer se proizvodi izvoze. Na primjer, Danska je prije 15 godina odlučila stvoriti industriju kojom će smanjiti svoju ovisnost o uvozu energenata i danas ima jednog od najvećih svjetskih proizvođača vjetroturbina - Vestas. Na žalost, Hrvatska u tome nije uspjela. Na primjer, najviše se očekivalo od Končara i u skladu s time je prije desetak godina osnovan konzorcij u koji je ušlo više tvrtki, no sve to na kraju nije imalo zadovoljavajući rezultat. Mislim da je tada trebalo pronaći sposobnije ljude koji su to mogli bolje napraviti, a politika ih je trebala podržavati pa i 'pritiskati'. Kada sam spomenuo Vestas, mogu navesti još jedan negativan primjer. Na FSB-u smo imali znanstvenog novaka koji je otišao u inozemstvo gdje je doktorirao, radio desetak godina, a zatim se vratio (pri čemu moram reći da je bilo protivljenja da se uopće vrati!). U svakom slučaju, danas je on vrhunski stručnjak u području matematičkog modeliranja i mnogi žele suradnju s njim na projektima: od NASA-e, Vestasa, Samsunga itd. Upravo je Vestas bio spreman plaćati mu pet godina profesorsko mjesto na bilo kojem sveučilištu u svijetu u zamjenu za suradnju na projektima. To kod nas, naravno, nije prošlo jer je na Ministarstvu i na Fakultetu bilo velikih otpora.
Najavljuje se gradnja brojnih novih elektrana. No, trebaju li oni uopće Hrvatskoj?
Trenutačna situacija nam ide u korist jer je naše i gospodarstvo u zemljama u okruženju slabo pa se još može nabaviti relativno jeftina struja, po 50 - 60 EUR/(MW h). S novim postrojenjima teško možemo postići tu cijenu. No, električna energija je strateški proizvod, ali i ogledalo životnog standarda u pojedinoj zemlji. Nama treba nova snaga oko 1500 MW. Pri tome se najbrže mogu izgraditi vjetroelektrane i to već za šest mjeseci ako je ispitana lokacija. One su u ovom trenutku jako isplative zbog poticaja i trenutačno se popunjavaju najbolje lokacije Ono što može biti prepreka je 'plafon' elektroenergetskog sustava za preuzimanje 1200 MW iz vjetroelektrana, iako HEP i Energetski institut Hrvoje Požar smatraju da bi snaga veća od 350 - 400 MW u ovom trenutku za hrvatski EES predstavljala velik problem. Zbog toga bi nam trebale nove reverzibilne hidroelektrane, ali i za njihovu gradnju treba nekoliko godina, a ponovno nema sumnje da će se i u tu priču uključiti 'zeleni'. Ne vidim stoga kako ćemo 'pokriti' snagu predviđenih vjetroelektrana u vrijeme kada vjetar ne puše, osim snagom novih konvencionalnih elektrana. Iako sam za poštivanje svega što od nas traži Europska unija, mislim da su za sada konvencionalni izvori za Hrvatsku rješenje koje se ne može zaobići. Na žalost, ni za obnovljive ni za konvencionalne izvore nemamo vlastitu proizvodnju opreme. Šteta je da se ni stupovi za vjetroelektrane ni generatori ne rade u Hrvatskoj, već naše tvrtke rade samo prilazne ceste i sl. Trebali bismo naći način da stimuliramo ugradnju domaće opreme, naravno ako zadovoljava sve tehničke norme. Što se tiče Sunčeve energije, ona je daleko skuplja i pitanje je koliko je siromašnoj Hrvatskoj potrebna. Kažu da se tu otvaraju nova radna mjesta, ali na čemu? Možda u montaži, ali kakvu proizvodnju imamo? Samo sklapamo uvezenu opremu.
Jedan od kapitalnih energetskih projekata koji se planiraju graditi je TE Plomin C. Koji je, po Vašem mišljenju, bolji energent za tu elektranu?
U ovom trenutku je ugljen oko 2 - 3 puta jeftiniji od plina i to od plina koji plaća HEP kao najveći potrošač i koji je stoga za njega najjeftiniji! Uz to, kod plina postoji više problema. S jedne strane je cijena, a s druge dobavni pravci. Hrvatska jednostavno nema dovoljno plina. Tako dvije zagrebačke termoelektrane-toplane najveći dio zime, kada je potrošnja plina velika, rade na mazut, što nije dobro sa stajališta utjecaja na okoliš. U tom je mazutu velik udio sumpora, a ta postrojenja nemaju odsumporavanje i to sve odlazi u zagrebački zrak koji udiše oko 800 000 stanovnika. S druge strane, diže se buka zbog sumpora u Plominu koji koristi ugljen s manje od 1% sumpora i u ovom trenutku ima 70%-tno odsumporavanje, dok bi novi blok trebao imati 95%-tno odsumporavanje što znači da će u odnosu na zagrebačke termoelektrane-toplane biti u puno povoljnijem položaju, a da ne govorim o tome da je tamo mnogo manje stanovnika. Što se tiče TE Plomin C, treba znati da se velike termoelektrane mogu graditi u pravilu tamo gdje ima vode za hlađenje, dakle uz more. Uz to, u Plominu već postoji elektrana na ugljen, a i sva potrebna infrastruktura. Dovoz ugljena je najjeftiniji morem i pravci su diferencirani jer ga se može nabavljati iz Australije, Južne Amerike, Rusije itd. Naravno, plin je povoljniji s gledišta utjecaja na okoliš, iako i pri njegovom izgaranju nastaju emisije CO2, ali oko 50% pola manje nego kod ugljena. S druge strane, električna energija iz ugljena je osjetno jeftinija od one iz plina. Ako se u budućnosti europska regulativa pooštri, situacija će se možda promijeniti. Još se ne zna koliko bi trebao koštati certifikat, odnosno dozvola za 1 t CO2. No, ako se tržište razvije, mislim da ta cijena neće otići previsoko. U isto vrijeme, dok niz godina radimo studiju utjecaja na okoliš za TE Plomin C, a 'zeleni' pa i Ministarstvo zaštite okoliša i prirode traže sve moguće i nemoguće uvjete, u Kini se svaki tjedan u zadnjih 6 - 7 godina pušta novih 1000 MW iz termoelektrana na ugljen u pogon. I sada ćemo mi spašavati svijet s 500 MW? Takva elektrana će poštivati apsolutno sve stroge europske propise o zaštiti okoliša, zdravlja ljudi, životinja i biljaka.
Mnogi govore o lobijima koji zagovaraju ugljen. No, koji su to lobiji i s kojim motivima? Je li to možda neka hrvatska tvrtka za proizvodnju ugljena ili opreme za elektrane na ugljen?
Mene nitko ne plaća da pričam ni o plini ni o ugljenu. Ne bih želio da me se veže ni uz koji energent ni uz koje postrojenje jer niti zagovaram ugljen niti plin niti nuklearnu energiju niti obnovljive izvore! Zagovaram ono što je u određenom trenutku, po mojem mišljenju, isplativo, a to je u ovom trenutku ugljen. Doduše, u obzir bi mogla doći i nuklearna energija, ali kako se danas grade veliki blokovi, oni su za naš elektroenergetski sustav preveliki i mnogo skuplji. Uz to, tu su i zakoni koji zabranjuju aktvnosti i istraživanja u vezi izgradnje nuklearnih elektrana. Kako sada stvari stoje i koliko mogu pogledati unaprijed, novi energetski blok na ugljen mi se čini razumnim rješenjem.
Vezano uz to, zašto FSB nije bio uključen u izradu Energetske strategije?
Ne znam točan odgovor na to pitanje. Kada smo govorili o lobijima, oni u politici svakako postoje. Blago rečeno, bili smo uvrijeđeni da nas oko Energetske strategije nitko nije ništa pitao i da nismo sudjelovali, ali kada je napravljena, imali smo primjedbe. Ipak, mislim da ona nije loša, ali da bi bila bolja da su bile drugačije javne rasprave i uvažene neke primjedbe. No, s obzirom na to da je donesena, moramo je se pridržavati. Ne može se neprekidno odgađati njezina provedba.
Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija nedavno je izložio ideju o uspostavi registra energetskih projekata gdje bi se točno vidjelo što se i gdje planira graditi. Što mislite o toj ideji?
Apsolutno podržavam takvu ideju i smatram je jako dobrom. Treba postojati tijelo koje će sve to pratiti kao što je, npr. CEI. To tijelo treba koordinirati, investitorima pomagati i pronalaziti partnere u državnoj upravi koji mogu pomoći kod prevladavanja nekih prepreka koje se pojavljuju. To je pravi način. Isto tako, trebalo bi voditi računa koliki kapaciteti u kojem trenutku trebaju, iako ne bi trebalo priječiti investitore ako žele nešto izgraditi da to i učine. Tako se sada se govori o dva velika termoenergetska bloka u Slavoniji: od 500 i 600 MW u Slavonskom Brodu i Osijeku. Ako investitori za te objekte mogu osigurati plin, ništa ih ne bi trebalo sprječavati da takve objekte izgrade. Hrvatski operator tržišta energije će onda kupovati električnu energiju od najpovoljnijeg proizvođača. To se onda naziva slobodnim tržištem!
www.energetika-net.com
