XX. stoljeće crnog zlata
    Petak, 01 Ožujak 2019 19:32

    XX. stoljeće crnog zlata

    Ako na svijetu postoji ijedna “strateška sirovina”, onda je to nafta. Ratovi su vođeni zbog nafte, vlade padale. Cijena za tu sirovinu svjetskog gospodarstva može zagušiti konjunkturu ili ju potaknuti. Tržište nafte inače po pitanju cijene reagira veoma osjetljivo na svaku vrstu smetnji. Međutim, ono što je dugo vremena važilo poput prirodnog zakona, trenutačno se čini kao da je stavljeno izvan snage. Cijene nafte su proteklih mjeseci pale za više od 20 posto – unatoč teškim krizama u nekima od važnih zemalja u kojima se crpi nafta: Rusija je upletena u ukrajinski konflikt, u Iraku bjesne borbe s radikalnim islamistima “Islamske države”, Nigerija je bila pogođena epidemijom ebole....Robert Burgess, glavni ekonom za rastuća tržišta pri odjelu za analize Deutsche Banka – Deutsche Bank Research – u Londonu pad cijene nafte obrazlaže klasično na temelju načela ponude i potražnje. Za Burgessa su dva faktora odlučujuća: briga za konjunkturni razvoj u Europi i nekolicini zemalja u ubrzanom gospodarskom razvoju, kao i obilna ponuda na naftnim tržištima, prije svega zbog revolucije u SAD-u po pitanju dobivanja fosilnog goriva iz uljnih škriljevaca.

    Niske cijene nafte bolnije od sankcija
    Sredinom listopada je Deutsche Bank Research objavio jednu studiju u kojoj je istraženo koje posljedice niska cijena nafte ima za najvažnije zemlje u kojima se ta sirovina crpi. U tu svrhu su ekonomi istražili kojoj od tih zemalja je potrebna koja cijena kako bi se mogao financirati proračun. Rusija, na primjer, svoj državni proračun financira s najmanje 45 posto od prihoda iz energetskog izvoza. Pritom su cijene nafte povezane s cijenama za plin. Prema brojkama Deutsche Banka, Rusiji je potrebna cijena nafte od oko 100 dolara po barelu kako bi imala izbalansiran proračun. Trenutačno je cijena nafte znatno ispod toga i kreće se oko 80 dolara po barelu, dok je samo prije par godina bio na 150 dolara. A to ima teške posljedice, kaže analitičar Stefan Meister iz Njemačkog društva za vanjsku politiku (Deutsche Gesellschaft für Auswärtige Politik – DGAP). “Ruski proračun nije u dovoljnoj mjeru financiran. A to je posebno opterećujuće s obzirom na sankcije Zapada i na nulti rast gospodarstva u Rusiji.” Taj berlinski stručnjak za Rusiju u razgovoru za DW navodi da su niske cijene nafte za Rusiju znatno bolnije nego sankcije Zapada.

    Saudijska Arabija i SAD
    S tim razvojem na naftnom tržištu su se tako pojavile i teorije zavjere. U Rusiji trenutačno stanje podsjeća na osamdesete godine. I tada je cijena nafte znatno pala – jedan od razloga za raspad Sovjetskog Saveza. Na to je nedavno podsjetio Nikolaj Patrušev u jednom intervjuu za vladine novine “Rossijska Gazeta”. Patrušev, koji radi kao tajnik ruskog Nacionalnog vijeća sigurnosti, je za spomenute novine izjavio da su Sjedinjene Američke Države prije tri desetljeća izazvale pad cijene nafte kako bi Sovjetski Savez dovele do bankrota. Također u izvješću Ruskog instituta za strateške studije RISS, objavljenom sredinom listopada, stoji da sadašnji pad cijene nafte ima veze s jednim dogovorom između SAD-a i Saudijske Arabije. Doista, Saudijska Arabija dosad nije pokazala nikakve naznake da bi smanjivanjem eksploatacije nafte htjela stabilizirati cijenu nafte. Naprotiv: ta zemlja je eksploataciju u rujnu još i povećala. Istovremeno se Saudijska Arabija usprotivila zahtjevu Venezuele da se održi poseban sastanak Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC), tako da će se o tome moći raspravljati tek na regularnom sastanku OPEC-a krajem studenog. nafta-cijenaDoduše, i Saudijska Arabija pati zbog niske cijene nafte, jer je i njoj za izbalansirani proračun potrebna cijena od oko 99 dolara po barelu. Ali Saudijska Arabija je u godinama u kojima je cijena nafte bila visoka stvorila zalihe od oko 450 milijardi američkih dolara koje toj zemlji sada mogu pomoći da u miru razmišlja i djeluje.

    I Iranu su potrebni naftni dolari
    Drukčija je situacija u Iranu – Rijadovom vječitom rivalu u borbi za utjecaj na Bliskom istoku, ističe u intervjuu za DW Kirsten Westphal iz berlinske Zaklade znanost i politika. Iranu su prijeko potrebni prihodi od prodaje nafte, kaže ona i dodaje da Teheran, doduše, gaji nadu da će pad cijene nafte biti kratkog daha, ali i da je Iran zbog sankcija Zapada od 2011. izgubio više od polovice svojih prihoda od poslovanja s naftom. Za ujednačavanje svog državnog proračuna Iranu je potrebna cijena nafte od najmanje 125 dolara po barelu, navodi Kirsten Westphal. Za iranskog ministra za naftu Bijana Zanganeha je Saudijska Arabija izravni krivac za pad cijena nafte. 12. listopada je iranska međunarodna radiotelevizija IRIB javila da je Teheran svoje cijene uskladio s onima Saudijske Arabije.

    Podudaranje interesa
    Visoka cijena nafte ograničava iranski manevarski prostor na pregovorima oko njegovog nuklearnog programa. Što manje prihoda Teheran ima od poslovanja s naftom, utoliko važnije je za tu zemlju ublažavanje sankcija. Berlinska stručnjakinja za energiju Westphal, doduše, kao špekulacije odbacuje tvrdnje da su Saudijska Arabija i SAD povećale eksploataciju nafte kako bi time povećale pritisak na Rusiju i Iran, ali istovremeno i priznaje da je vidljivo podudaranje interesa. U Washingtonu istovremeno sa zadovoljstvom gledaju na činjenicu da je od svega toga povećan pritisak i na Venezuelu. Toj zemlji je za izbalansiran proračun čak potrebna cijena nafte na tržištu od 162 dolara po barelu. Samo: čak i američkim naftnim proizvođačima je potrebna visoka cijena nafte. Jer se eksploatacija fosilnih goriva iz uljnih škriljevaca ili uljnog pijeska isplati samo kod visokih cijena.

    William Engdahl: ’Lažu vam da nafta nestaje, ona je vječna’
    Ugledni publicist i sam je nekoć vjerovao da su izvori svjetske nafte ograničeni, no sada tvrdi da je to čista izmišljotina koju su smislile naftne kompanije, banke i korporacije. To je, tvrdi, na samrtnoj postelji priznao tvorac teorije o oskudnosti nafte, a poziva se i na jedno rusko otkriće. William Engdahl, autor knjiga ‘Stoljeće rata: Anglo-američka naftna politika i novi svjetski poredak’ i ‘Sjeme uništenja: geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo’, tvrdi da su priče o nestašici nafte – lažne. Engdahl, koji je nekoć vjerovao da su izvori svjetske nafte ograničeni i da bi mogli nestati već 2050. godine, napisao je novu knjigu (‘Mitovi, laži i ratovi za naftu’) u kojoj tvrdi da su priče o nafti kao fosilnom gorivu i priče o nestašici nafte čista izmišljotina. Tu priču su izmislili uobičajeni Engdahlovi krivci – banke, korporacije, velike naftne kompanije i moćne obitelji poput Rockefellera. “To je uostalom na samrtnoj postelji i priznao M. King Hubert, tvorac teorije o oskudnosti nafte na čijim su tezama počivale sve kasnije pretpostavke. To da nema nafte, to je dogma. Počiva na teoriji da su mrtvi dinosauri, odnosno da su njihovi ostaci ušli duboko u tlo, negdje čak i 20 kilometara prije 50 milijuna godina i da su se s njihovim ostacima dogodile neobične transformacije od kojih je nastala nafta”, kazao je Engdahl u intervjuu za Globus, navodeći da su Rusi za vrijeme Drugog svjetskog rata došli do spoznaja da nafta nije fosilnog podrijetla.

    Rusi dokazali da nafta potječe iz zemljine jezgre
    Priče o ograničenoj količini nafte na svijetu potrebne su, tvrdi Engdahl, zbog naftnih giganata koji tako mogu podizati cijene. “Henry Kissinger je rekao: ako kontrolirate naftu, kontrolirate cijele države, pa i čitav svijet. Zato je teorija o fosilnom gorivu komplementarni dio takve politike”, ocijenio je Engdahl. “Rusi su dokazali da nafta potječe iz zemljine jezgre, da se nalazi u samom njezinom središtu. Tijekom milijuna godina razdvajanja zemljine površine i tektonskih preslagivanja otvorili su se kanali kojima je nafta krenula prema gore, prema površini, pod velikim tlakom i zbog visoke temperature u unutrašnjosti zemlje. Tim kanalima ona negdje dolazi brže, negdje sporije. Ali, ima je svugdje. Nafte ima. Ona ne nestaje ni presušuje, nego se samo u nekim slučajevima prebrzo crpi jer treba pričekati da dođe novi mlaz”, kazao je Engdahl. “Nafta i prirodni plin obnovljivi su izvori. No, da se to zna, nafta ne bi koštala 150 dolara po barelu”, zaključio je Engdahl, koji smatra da bi realna cijena trebala biti 70 do 75 dolara po barelu.
    www.novi-svjetski-poredak.com


    Domazet Lošo: Svijet ulazi u stanje kao pred Prvi svjetski rat
    ’Ovdje se razvila jedna nova doktrina, a to je da se neprekidno induciraju unutarnji sukobi unutar zemlje koje se žele destabilizirati, a koji se prikazuju kao građanski ratovi. Siriju više ne treba napadati, Sirija je razorena. Neće se moći oporaviti idućih stotinu godina. Sjeme sukoba je posijano.’, priča Domazet.Svijet ovih dana ‘sjedi na rubu stolice’. Situacija u Siriji je alarmantna; američki predsjednik Barack Obama mogao bi svakog trenutka zapovijediti svojim snagama da napadne sirijski režim. Rusi i Kinezi smrknuto promatraju situaciju pokušavajući zaustaviti još jednu agresiju SAD-a, dok većina medija jednostrano izvještava o situaciji u toj zemlji. Mi smo u razgovoru s Davorom Domazetom Lošom, političkim i geostrateškim analitičarem, pokušali otkriti pozadinu rata te što nas očekuje u sljedećim danima.

    Jeste li pratili kako mainstream mediji izvještavaju o situaciji u Siriji? Imate li zamjerke?
    – U glavnim medijima ništa novo. Kao i uvijek, pišu jednostrano, ovisno koju stranu zastupaju. Ne žele ulaziti u dubinu, u strateška promišljanja i geopolitičke okvire u kojima se događa tako krupna stvar kao što je slučaj Sirija. Ne iznenađuje me njihovo jednostrano pisanje, poglavito pisanje o uporabi kemijskog oružja. Samo se ide na to da je uporabljeno i to se ponavlja unedogled. Ni riječi o tome tko, kako, ne zanimaju ih dokazi niti išta drugo.

    Da bi mogli razumjeti o čemu se radi, moramo znati pozadinu svega. Vi ste o tome pisali u svojim knjigama i analizama prije desetak godina.
    – Tako je. Sve polazi od nafte i tko će je kontrolirati. Naravno da anglosaksonci ne mogu dopustiti da je kontrolira netko drugi. I Prvi i Drugi svjetski rat izbili su zbog kontrole nafte. Još 1974. Henry Kissinger i njegova ekipa sastavili su tajni plan koji završava ovim riječima: ‘Tko kontrolira naftu, taj kontrolira države. Tko kontrolira hranu, taj kontrolira ljude.’ Danas se to nastavlja – tko kontrolira pitku vodu, taj kontrolira život. Dakle, bitna je kontrola energenata. A s obzirom da su na tom području druga vrata Euroazije – tko kontrolira Euroaziju, taj kontrolira svijet u 21. stoljeću. Svi ti događaji u proteklih dvije-tri godine čudnog naziva ‘arapsko proljeće’ dovele su do toga da su sve bitne države postale nestabilne. Pogledajte Irak, staru civilizaciju Mezopotamije. Svakodnevno umire. U Afganistanu stanje nije ništa bolje. Pogledajte što se događa s najmnogoljudnijom i najutjecajnijom zemljom arapskog svijeta, Egiptom. Ista stvar sa Libijom i Tunisom. Dakle, Sirija je bitna geopolitička točka da bi se sutra napao Iran. Ne može se Iran napasti, davno sam pisao, ako se ne ‘sredi’ Sirija. Ovdje se razvila jedna nova doktrina, a to je da se neprekidno induciraju unutarnji sukobi unutar zemlje koje se žele destabilizirati, a koji se prikazuju kao građanski ratovi. Siriju više ne treba napadati, Sirija je razorena. Neće se moći oporaviti idućih stotinu godina. Sjeme sukoba je posijano.

    Hoće li doći do američkog udara na Siriju?
    – Mislim da hoće. SAD se sad više ne može povući jer bi izgubili autoritet koji imaju kao vodeća sila svijeta. Po meni je napravljena jedna mala pogreška. Situacija nije ista kao što je bila prije 10 godina u Iraku. Rusija nije bila snažna i moćna na svjetskoj geopolitičkoj sceni, a Kina je tek kretala. Danas su i Kina i Rusija moćne. Raspolažu nuklearnim oružjem, a i svemirske su velesile. Sirija je bitno zadiranje u strateške interese i Rusije i Kine. Međutim, vjerujem da će do organičene uporabe vojne sile doći i to bez rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, kojoj su se Kina i Rusija već suprotstavile. To donosi nove implikacije. Ovaj slučaj nije kao slučaj Iraka 2003. godine. Tu će doći do međunarodnog presedana, bez obzira kako se pravdao. Ako se SAD povuče, to će značiti da priznaju snagu Rusije i Kine. Mislim da su se zaletili i nisu dobro prosudili.

    Kako će SAD intervenirati?
    – Ograničenom uporabom vojne sile. Doći će do uporabe krstarećih raketa sa sve tri platforme – brodova, zrakoplova i podmornica. Gađat će se ciljevi informacijske i energetske infrastukture, tobožnja mjesta za proizvodnju kemijskog oružja, zapovjedna mjesta... No, s obzirom da će intervenirati bez rezolucije Vijeća sigurnosti, Kina i Rusija će pokušati to okarakterizirati kao terorizam države i nepoštivanje međunarodnih institucija. Zato mislim da se sve skupa odvilo bez da se vodilo računa o promijenjenoj geopolitičkoj slici svijeta.

    Hoće li po SAD biti kakvih posljedica?
    – Neće biti izravnih, ali njezina politika će izgubiti na vjerodostojnosti.

    Gdje je u cijeloj priči Hrvatska?
    – Mi tu moramo biti vrlo oprezni. Nažalost, kod nas nema nikakve smišljene geopolitičke strategije. Mi smo članica NATO-a i EU. Svijet ulazi u jedno stanje koje je po mnogočemu slično stanju pred Prvi svjetski rat, to je nedvojbeno za svakog analitičara. Zato moramo vrlo oprezno prosuđivati kakve odluke donosimo. U svakom slučaju članica smo NATO-a pa se moramo ponašati po pravilima igre koja tamo vrijede. Ali mi smo na samom rubu, početak smo prvih vrata Euroazije. Mi smo dio Sredozemlja. Zapadna Europa to nije. Zato moramo voditi računa o implikacijama naših odluka. Cijela će se priča svesti na sukob unutar muslimanskog svijeta, između sunita i šijita. Stvorit će se jedna potpuno konfuzna situacija koja se više neće moći kontrolirati. To je ključni problem. U kojem će se pravcu on preliti, to ni Bog ne zna.

    Povukli ste paralelu sa stanjem pred Prvi svjetski rat. Možete li to malo razjasniti?
    – Znamo što je započelo Prvi svjetski rat. Srušila su se četiri carstva i anglosaksonci ulaze na Bliski istok zbog nafte. Ista je stvar i danas. Rusija i Kina svoju moć temelje na nafti. Da bi se zaustavile, mora postojati što veća kontrola anglosaksonaca nad naftom bogatim područjima. Tada je bila riječ o početku kontroliranja nafte, a danas je riječ o nastavku kontrole.

    Bojite li se sukoba većih razmjera?
    – Zasada ne. Biti će političko-pravnog prepucavanja s jedne strane Rusije i Kine, s druge strane SAD-a.
    dnevno.hr


    Stoljeće nafte : veza između nafte, novca i moći koja je promijenila svijet
    Suvremeni svijet nezamisliv je bez energije. Industrija, promet, komunikacije, dinamičnost modernog življenja i mnoge druge djelatnosti bile bi nemoguće, u obliku u kojem ih danas poznajemo, bez stalnih i dostatnih količina pogonske energije. Među primarnim oblicima energije najznačajniji su nafta i plin, kapljevita i plinovita smjesa ugljikovodika, koje su u stotinu godina, i svega nekoliko generacija, potpuno promijenili način života čovjeka, a zatim i samo ljudsko društvo. Nafta je posredno oblikovala svjetsku politiku i utjecala na sudbine država. Ona je bila povod sukobima, ali je isto tako diktirala i njihove ishode. Ona predstavlja nezaobilazan čimbenik u suvremenoj ekonomiji i pokretanju gospodarskog rasta o kojem ovisi razvoj ljudskog društva. Zato nafta ima posebno mjesto na svjetskoj sceni i stoga se često naziva "crnim zlatom". Tako je bilo tijekom proteklog stoljeća, a tako će, najvjerojatnije, ostati i u prvoj polovici XXI. stoljeća. Prodorom nafte u energetsku potrošnju, početkom XX. stoljeća, kao i burnim razvitkom trošila naftnih proizvoda u tom razdoblju, ona je na velika vrata ušla u gospodarstvo, svakodnevni život, te u političke doktrine i strategijske procjene. Time je nafta preuzela ulogu koju je prije imao ugljen. Iz tih razloga u prvim desetljećima XX. stoljeća rezerve nafte i potencijalna nalazišta, preuzele su geopolitičku ulogu koju su prije toga imale rezerve ugljena. Nafta je postajala sve značajnija za industriju i ratovanje, a njeno posjedovanje ili kontroliranje postalo je sredstvo hegemonije. Ova knjiga predstavlja pokušaj da se raščlane odnosi u tom kolopletu, razjasni pozadina i uzročno-posljedična veza nafte, novca i moći koja je promijenila suvremeni svijet. Naftna industrija u ranim godinama svojeg razvitka bila je poput lutrije u kojima su česti veliki dobici, ali i nepredvidljivi gubici. Pokazalo se da nafta postaje pokretač burnog razvitka u regiji ili kraju u kojem se otkriju njena nalazišta, a u ranoj fazi razvitka to se zbivalo uglavnom u Sjedinjenim Američkim Državama. Razvitak trošila naftnih proizvoda označio je početak te promjene. Uloga nafte u ishodu Prvoga svjetskog rata i promjeni političkih odnosa u Europi i na Srednjem istoku, koji je on izazvao, odredila je ulogu nafte kao strategijske sirovine XX. stoljeća. Nafta je postala pokretačem suvremene industrije i medij promjene suvremene civilizacije. Sporazumom iz 20-ih godina XX. stoljeća podijeljeno je tržište nafte i tako uspostavljena anglo-britanska dominacija nad novim centrom proizvodnje nafte u svijetu, a to je bio Srednji istok. Ta je dominacija trajala desetljećima, Velika Britanija se iz nje povukla pola stoljeća kasnije, a američka prisutnost u drugačijim okolnostima traje još i danas. Drugi svjetski rat odlučilo je posjedovanje nafte. S jedne strane američka nafta , a s druge britanska vještina tajnog rata, bile su spoj koji je presudio pobjednika u Drugome svjetskom ratu. U sudaru s naftom i obavještajnom nadmoći, elitni njemački "panzer-grenadiri" ili japanske "kamikaze" 1944. i 1945. bili su podjednako nemoćni kao i poljski konjanici, koji su uzalud izginuli u jurišima na njemačke tenkove 1939. godine. Razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata bilo je "zlatno doba" naftnih kompanija, posebno onih najvećih, koje je talijanski naftaš Enrico Mattei nazvao "sedam sestara". Kompanije Standard Oil New Jersey, Standard of California, Mobil, Gulf i Texaco, zajedno s europskim Royal Dutch/Shell i Anglo-Iranian, te s ekspanzijom automobilske industrije, vladali su naftnim tržištem svijeta 50-ih i 60-ih godina. Procesi dekolonizacije, snažan porast nacionalnog osjećaja u raspolaganju s vlastitim prirodnim resursima u Aziji i Africi, Pokret nesvrstanosti, te formiranje Organizacije zemalja izvoznica nafte, OPEC - sve to pokazuje prve napukline u tržišnoj dominaciji velikih naftnih kompanija. Do urušavanja njihove globalne moći došlo je 1973. godine, za vrijeme prvog i 1979. tijekom drugog "naftnog šoka". "Naftni šokovi" u prvo su vrijeme pogodili glavne uvoznice nafte - SAD, Japan i zapadnu Europu. Međutim, gospodarstva tih zemalja, zahvaljujući skupljoj energiji, stekla su nove razvojne sposobnosti i ostvarila prednosti u odnosu na manje razvijene zemlje Europe, Azije, Afrike i Južne Amerike. Glavni dobitnici skuplje energije, uz zemlje izvoznice nafte, bile su najrazvijenije industrijske zemlje. Pravi gubitnici u globalnom ruletu svjetskih cijena nafte bile su nerazvijene zemlje Trećeg svijeta, kao i zemlje u razvoju rubnih područja Europe. Značaj OPEC-ovog podizanja cijena nafte bio je u tome što je on postignut jednostrano, jer su članice OPEC-a preuzele određivanje cijena. OPEC je prerastao u pravi kartel, koji je stekao globalnu kontrolu nad tržištem nafte. Nekadašnji monopol velikih naftnih kompanija preuzeo je OPEC, zemlje proizvođači postali su gospodari vlastitih bogatstava, a liderski položaj u proizvodnji nafte preuzima američko-arabijska kompanija Aramco. Dominacija OPEC-a trajala je do 1986. godine, kada je zbog smanjenja potrošnje nafte i povećanja proizvodnje izvan OPEC-a došlo do velikog pada cijena. Nakon toga, 15-ak sljedećih godina cijene nafte bile su relativno niske i određivale su se na svjetskim robnim burzama. Pri kraju XX. stoljeća, na valu jeftine nafte, američke i britanske naftne kompanije, serijom kupovina i spajanja, ponovno se koncentrira glavni naftni kapital u četiri najveće korporacije: ExxonMobil, Shell, BP i ChevronTexaco. Geostrategijski kontekst svijeta nafte i plina početkom XXI. stoljeća, a pogotovo nakon terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001. počiva na "circulus vitiosus-u": tržište-politika-terorizam-nafta. Prema tome, može se zaključiti da je geopolitička uloga energeneta danas složen sustav tržišta i prikrivenih geopolitičkih monopola, uz moguću nestabilnost, radi povremenih političkih ili tržišnih poremećaja. Tržišni poremećaji predstavljaju problem unutarnje stabilnosti tzv. "korporativne Amerike" , a politički proizlaze iz složenog odnosa SAD-a i zemalja Srednjeg istoka, koje raspolažu s oko dvije trećine svjetskih rezervi nafte i jednom trećinom svjetskih rezervi prirodnog plina. Nakon 70 godina eksploatacije saudijske nafte, političke kontrole i vojnog prisustva u Saudijskoj Arabiji, SAD su se po prvi put našle pred vrlo ozbiljnim problemom: kako ostati gospodarski i politički saveznik onom društvu, u kojem neki od najobrazovanijih i najsposobnijih sinova vode tajni rat protiv interesa i nazočnosti SAD-a na Srednjem istoku. Glavni razlog za ostanak jest nesumnjivo položaj SAD-a u svijetu i uloga jedine svjetske supersile. Ne manje važan razlog je sudjelovanje i kontrola nad 45 posto svjetske nafte na arapskom poluotoku. Glavni američki problem je kako pomiriti naizgled nepomirljivo, tj. kako osigurati tok arapske nafte na Zapad, a istodobno izbjeći reakciju i negativne posljedice vlastite političke kontrole na Srednjem istoku. Nafta je cilj koji je vrijedan ultimativnog napora američke politike da bi se ona sačuvala, ali jednako tako ultimativni cilj onih snaga koje iz kontrole nad naftom žele istisnuti upravo američku politiku. Potrošnja primarne energije u svijetu početkom XXI. stoljeća temelji se na nafti, a sve više i prirodnom plinu, koji će u slijedećim desetljećima preuzimati sve važniju ulogu. Naftne korporacije tradicionalno njeguju globalni pristup, sustavnu organizaciju poslovanja i unaprijed propisano korporativno ponašanje kao temelj svoje poslovne strategije i politike. U eri elektronike, informatike i Interneta one su se samo morale prilagoditi brzini odlučivanja i provedbe poslovnih odluka. Manje zemlje, poput Hrvatske, mogu taj proces promatrati i uklopiti vlastito energetsko tržište u globalizirano energetsko tržište poštujući njegova pravila. U drugoj polovici XX. stoljeća došlo je do ekspanzije automobilizma i automobilskog prometa, kako individualnog tako i skupnog. Uz to, razvitak različitih vrsta suvremenih pokretnih oružja kao i zračnog prometa, mnogostruko je povećao potrebe za energijom, koje najbolje zadovoljava energija iz naftnih derivata. Prema tome, suvremeni je čovjek postao globalno pokretljivo stvorenje, a to je omogućila nafta, odnosno jeftinoća i dostupnost prijevoza zasnovanog na naftnim derivatima. U XX. stoljeću nafta je globalizirala ljudsko komuniciranje, da bi početkom XXI. stoljeća tu ulogu od nje preuzela elektronička tehnologija, satelitske telekomunikacije i Internet. Informatika i Internet danas predstavljaju glavnu tehnologiju i glavno sredstvo za globalizaciju ljudskih komunikacija. Međutim, bez obzira na ovu neporecivu činjenicu, jednako tako neporeciva je i činjenica da je kućište svakog suvremenog računala, mobilnog telefona, pa i znatan dio kućišta svakog satelita napravljeno od polimera čija sirovina je nafta. Sadašnje i buduće potrebe za energijom, nužnost smanjenja korištenja nekih fosilnih energenata u budućnosti i pojava većeg udjela obnovljive energije, samo po sebi govori o velikoj potrebi istraživanja i razvoja energetskih tehnologija i njihove primjene. Konačni cilj je prihvatljiva i konkurentna cijena jedinice energije. Temeljni problem čovječanstva, kako osigurati dovoljno energije za očekivani rast populacije i pri tome zaustaviti sadašnju devastaciju ljudskog okoliša, tek će se morati riješiti u budućnosti. Prema svim do sada sagledivim projekcijama, potrošnja energije će rasti, pogotovo u zemljama poput Indije i Kine, a također i u zemljama u razvoju Azije, uz održavanje sadašnjeg učešća nafte i porast prirodnog plina u strukturi potrošnje primarne energije, te poželjno veće učešće obnovljivih izvora energije. Proizvodnja nafte i plina može osigurati sadašnju razinu potreba svijeta za najmanje pola stoljeća, vjerojatno i dulje, a osim najvećih rezervi na Srednjem istoku, sve se više razvijaju i nove regije bogate naftom i plinom, poput kaspijske regije ili podmorja dubokog mora sutra, te afričkih istražnih prostora ili južnoameričkih rezervi teške nafte prekosutra. Relativno niske cijene nafte sigurno će utjecati na produljenje komotnog ponašanja sadašnje generacije čovječanstva što se tiče upotrebe energije, ali to može pridonijeti i velikim problemima globalnog korištenja energije u slijedećoj i budućim generacijama. Niz izljeva nafte u more iz bušaćih platfoirmi ili prilikom havarija tankera koji su prevozili naftu, upozorila je tijekom 60-ih i 70-ih godina XX. stoljeća svijet na moguće razorno djelovanje nafte i naftnih derivata na čovjekov okoliš. Osim toga, sve više raste spoznaja da sagorijevanje fosilnih goriva ugrožava okoliš zbog prekomjerne emisije CO2 i drugih "stakleničkih" plinova u atmosferu. U razdoblju od 80-ih godina do konca XX. stoljeća postupno su kroz međunarodne konvencije i deklaracije o zaštiti okoliša usvajane sve oštrije mjere radi osiguranja zaštite okoliša od pogubnog djelovanja produkata izgaranja fosilnih goriva. Ekonomski interesi prevladavaju nad dugoročnim interesima očuvanja okoliša i razumne upotrebe prirodnih resursa. Kao što je intenzivna upotreba ugljena devastirala Englesku u XIX. stoljeću, pa se sjećamo pojma "londonske magle" iz klasične engleske književnosti, tako je plemenita misija udruge poput "Greenpeace-a" i drugih ekoloških udruga, bez obzira na njihovu brojnost, u stvarnosti sve više marginalizirana interesom materijalizma globaliziranog čovječanstva. Bez obzira na proklamiranu politiku održivog razvitka, u praksi se klasična razvojna politika, koja prvo gradi industriju pa tek potom sanira njezine štetne posljedice, vrlo teško i sporo mijenja. To se podjednako odnosi na upotrebu nafte, ali i na druge industrijske grane, koje onečišćuju ljudski okoliš. Time je još jednom, po tko zna koji put u povijesti čovječanstva, moć pobijedila razum, a interes sadašnjosti i privlačnost moći potisnula brigu za dugoročne interese očuvanja ekosustava planeta Zemlje. "Prokletstvo" nafte kao da je ponovno potisnulo "blagoslov" njezine razumne upotrebe u drugi plan. Manje naftne kompanije imaju tešku zadaću u izboru poslovne strategije. One se moraju istodobno prilagođavati globalnim trendovima na naftnom tržištu, a uz to zadržati potrebnu fleksibilnost i konkurentsku sposobnost kako bi opstale u turbulentnim uvjetima globalnog naftnog tržišta, koje svakog desetljeća izaziva poneki krupni poremećaj. Nakon njega dolazi do integracija i spajanja, a u njima obično podliježu slabiji. U tome je bit neumitnih tržišnih zakonitosti i tu se krije "damoklov mač" neizvjesnog i nepredvidivog naftnog tržiša. Međutim, uprkos tome, globalizacija, liberalizacija energetskog tržišta i privatizacija energetskog sektora, imperativi su za uklapanje svake manje zemlje u međunarodne gospodarske integracije, a pogotovo za uključivanje Hrvatske u Europsku uniju. Povezujući procese globalizacije, liberalizacije i privatizacije, čini se da prvi korak privatizacije energetskog sektora u Hrvatskoj može završiti strateškim partnerstvom hrvatske nacionalne kompanije INE s tvrtkom ili tvrtkama u okruženju, a za nekoliko godina, kako je rekao dugogodišnji čelnik jedne europske naftne kompanije: "Naći ćemo se u situaciji da nas preuzme netko od deset velikih, među kojima su američke i ruske tvrtke." Privatizacija INE spada u red prvorazrednih strategijskih odluka hrvatskog društva. To je najvažnija odluka od osnutka INE. Uspjeh ovog procesa ovisi o globalnim kretanjima na tržištu energije, uspješnosti tranzicije u Hrvatskoj i susjednim zemljama, ali presudno je povjerenje u tržište kapitala i svojevrsna imaginarna gospodarska samosvijest građana Hrvatske, budućih dioničara INE. Ukoliko oni požure s prodajom dionica, INA je unaprijed osuđena na gubitak identiteta. Ako će budući vlasnici na dionice gledati kao na dugoročne investicije, tada INA ima priliku za širenje na energetsko tržište jugoistoka Europe. Što će se u budućnosti zbivati i kako će hrvatski vlasnici gledati na svoje investicije, autori ove knjige doista ne mogu predvidjeti. No, poslužimo se jednom analogijom. Bi li laka srca Amerikanci, dioničari "Coca Cole" pristali da ona više ne bude američka? Svojedobno je Ahmed Zaki Yamani, dugogodišnji ministar za naftu Saudijske Arabije, naveo da kao što kameno doba nije završilo zbog nedostatka kamena, ni naftno doba neće završiti zbog iscrpljivanja rezervi nafte. Prema svim raspoloživim analizama, naftno doba, a nakon njega i doba prirodnog plina, još će duboko u XXI. stoljeću dominirati svjetskom energetikom. Pri tome će se sve više razvijati energetske tehnologije, koje će povećavati koeficijent korisnog učinka i smanjivati djelovanje energetskih postrojenja na čovjekov okoliš. Posljedica toga bit će sve skuplja energija, ali doba jeftine energije ionako je nepovratno prošlo. Veza između nafte, novca i moći promijenila je svijet u XX. stoljeću, a ona će neizravno upravljati našim sudbinama i u budućnosti.
    Ustanove
    Rudarsko-geološko-naftni fakultet, Zagreb

    Pročitano 21 puta

    O nama

    Hrastović Inženjering d.o.o. od 2004. se razvija u specijaliziranu tvrtku za projektiranje i primjenu obnovljivih izvora energije. Osnova projektnog managementa održivog razvitka društva je povećanje energijske djelotvornosti klasičnih instalacija i zgrada te projektiranje novih hibridnih energijskih sustava sunčane arhitekture. Cijeli živi svijet pokreće i održava u postojanju stalni dotok Sunčeve energije, a primjenom transformacijskih tehnologija Sunce bi moglo zadovoljiti ukupne energetske potrebe društva.

    Kontakt info

    HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o.
    Kralja Tomislava 82.
    31417 Piškorevci
    Hrvatska

    E-mail: info@hrastovic-inzenjering.hr
    Fax: 031-815-006
    Mobitel: 099-221-6503
    © HRASTOVIĆ Inženjering d.o.o. - design & hosting by Medialive